Hrvatska povijest

[Marco]

Hrvatska država izlazi na europsku pozornicu u ranom srednjem vijeku, i nakon nekoliko stoljeća samostalnosti, ulazi u personalnu uniju s Mađarskom, a obadvije države tijekom ratova s Turcima dolaze pod vlast Habsburgovaca, vladara Austrije, dok je primorski dio pod vlašću Venecije. U 19. stoljeću i Primorje i Dalmacija dolaze pod vlast Austrije, a dolazi i do oživljavanja hrvatskih težnji za ujedinjenjem zemalja i samostalnošću. Austro-Ugarska raspada se 1918. godine, a Hrvatska je uključena zajedničku državu sa Srbijom, Crnom Gorom i Slovenijom koja se na kraju zvala Kraljevina Jugoslavija. Nakon pokušaja uspostave samostalne države pod patronatom sila osovine u Drugom svjetskom ratu, Hrvatska postaje federalna jedinica ("republika") u novoj Jugoslaviji. Početkom 90-ih godina 20. stoljeća Jugoslavija se u krvavom ratu raspada, a Hrvatska postaje samostalna i međunarodno priznata država, s perspektivom ulaska u Europsku Uniju.

[Marco]

Hrvatska prije dolaska Hrvata (do 7. stoljeća)

Područje koje je danas poznato kao Hrvatska je prvi put naseljeno sredinom paleolitika, a kasnije i u neolitiku. Povijest bilježi i kolonizaciju Ilira, Kelta te Grka u prvom tisućljeću prije Krista. Ilirska su plemena osnovala nekoliko država koje su jednu za drugom osvojili Rimljani u drugom i prvom stoljeću prije Krista.

Kameno doba
 
Starije kameno doba (paleolit) razdoblje je u kojem su ljudske zajednice živjele u špiljama ili na otvorenim prostorima u atorima od ivotinjskih koža. Osim sabiranja divljih plodova, izvor prehrane bio je lov i ribolov, pa se stoga već zarana pristupilo izradbi kamenih i koštanih pomagala kojima se uspješnije lovilo. Isprva su to bili kameni oblutci s jedva vidljivim zahvatima kresanja, kakvima se služio uspravni čovjek (Homo erectus), a znatno kvalitetnija i za lov primjerenija pomagala izrađivao je neandertalac (Homo sapiens neanderthalensis), dok je proizvodnju kamenih rukotvorina gotovo do savršenstva savladao prethodnik današnjeg čovjeka, nazvan vrlo razumnim čovjekom (Homo sapiens sapiens). U europskim razmjerima poznato je nalazište neandertalskog čovjeka (paleantropa) u spilji Hušnjakova brijega kraj Krapine (Homo krapiniensis). Oko 40 000 g. pr. Kr. na području današnje Hrvatske pojavljuju se prvi Homo sapiensi (suvremeni ljudi). Oni oko polovice petog tisućljeća pr. Kr. postepeno i na području Hrvatske prelaze na gospodarstvo utemeljeno na zemljoradnji. Od materijalnih proizvoda sačuvalo se litičko i koštano oruđe i oružje te ostaci kostiju divljih životinja. Na tlu Hrvatske su nađene karakteristične rukotvorine od sjekača iz Šandalje I kod Pule i šačnika iz Punikva kod Ivanca, koji potječu iz razdoblja donjega paleolitika (2 500 000. - 200 000. prije sadašnjosti), kao i različite jezgre, strugala i šiljci iz Krapine i Vindije srednjega paleolitika (prije 200 000. - 40 000. godina), pa sve do mnogobrojnih tipova kamenoga oruđa iz gornjopaleolitičkoga sloja Šandalje II ( prije 40 000. - 10 000. godina).

Mlađe kameno doba (neolit, 6.- 4. tisućljeće pr. Kr.) karakteriziraju prva sjedilačka naselja poljodjelskih i stočarskih plemena, podižu se stalna naselja, prelazi na zemljoradničku privredu, pripitomljavaju životinje, proizvode predmete od keramike te izrađuju kameno glačano oruđe i oružje. Stanuje se u zemunicama i poluzemunicama, a pojavljuje se i nadzemna kuća. Brojni su ostaci i razdoblja neolita u poriječju Save, Drave i Dunava poznata pod imenima starčevačke (koja je najstarija i obilježila je veći dio neolita), vinčanske i sopotske (koja nastaje na supstratu starčevačke i novopridošle vinčanske s eponimnim lokalitetom Sopot u blizini Vinkovaca) kulture, a uz more hvarske kulture. Pri svakodnevnoj uporabi koristili su se različiti predmeti, od keramičkog posuđa onodobnih kultura s lokaliteta Vučedol, Vukovar, Samatovci, Bogdanovci, Bapska. Postoji i rekonstrukcija dijela kuće sopotske kulture, s prostorom u kojem dominira tkalački stan. Koristili su se i različiti tipovi kamenog oruđa i oružja te keramičke ženske figure (idoli) vinčanske kulture iz Jakovo-Kormadina, Vinče ili Ledinaca, koje osim likovnih dosega, pružaju uvid i u duhovni život ljudi toga doba. Kod nas za sada postoje samo dva lokaliteta vinčanske kulture. Prvi je Berndijev vinograd u Vukovaru, od kojega najvjerojatnije nije ostalo ništa jer ga je erodirao Dunav, a drugi je Bapska.

Danilska kultura (4500.-3900.g.pr. Kr.) javlja se u predjelima jadranske obale, a ime je dobila po lokalitetu Danilo kraj Šibenika. Ljudi su živjeli ili u ukopanim kružnim kolibama (Danilo), u nadzemnim kružnim kućicama (Smilčić) ili u nadzemnim četvrtastim kućama s podom od nabijene gline (Bribir). Kuće su od drvenih balvana, granja i pruća, s krovom od slame ili trstike. Dosta je nađeno koštanih predmeta, nakita te posuđa bolje kvalitete. To je posuđe upečatljivo zbog bogate ornamentike izveden udubljivanjem, urezivanjem, žigosanjem, reljefnim oblikovanjem kombinirano s crvenom i bijelom inkrustacijom. Danilski oblik posude karakteriziraju četiri zdepaste noge, s nakošenim recipijentom i visokom prstenastom ručkom. Postoje i kipovi u obliku žene, muškaraca i životinja.

Hvarska kultura (3900.-3300.g.pr.Kr.) javlja se na istočnoj obali Jadrana i djelomično nasljeđuje danilsku. Prvobitno je otkrivena na Hvaru - Grapčeva špilja (prikaz lađe s jedrom), ali ima je i po cijeloj obali. Naselja su na otvorenom no proširena te ljudi intenzivno nastanjuju špilje. Pravi razvoj hvarske kulture (klasična) odvija se na srednjodalmatinskom području - Korčula, Hvar, Pelješac. Od oblika se ističu niske, široke zaobljene zdjele s prstenastim vratom te jajoliki lonac s koničnim vratom bez raskoši, ali djeluju dostojanstvenije od danilske.

[Marco]

Bakreno doba

Bakreno doba (eneolitik, 4.- 3. tisućljeće pr. Kr.) obilježeno je prvom metalurškom djelatnošću povezanom uz proizvodnju bakra. Migracije stočarskih plemena s istoka označavaju eneolitičko razdoblje. To je ujedno vrijeme velikih etničkih previranja u kojima stare kulture neolita nestaju ili se poput lasinjske postupno transformiranju, a uz novopridošlu badensku, nastaju nove, među kojima je kostolačka te najatraktivnija i najpoznatija među njima - vučedolska kultura. Uz stočarstvo i zemljoradnju, metalurška djelatnost jedna je od temeljnih grana tog razdoblja. Posvjedočuju je glineni kalupi iz Sarvaša i Vučedola te gotovi predmeti, a vrhunac takve proizvodnje su sjekire serijski lijevane u dvodijelnim kalupima poput onih iz ostave nađene u Brekinjskoj.

[Marco]

Vučedolska kultura

Vučedolska se kultura nalazila uz Dunav,na području današnjeg Srijema i dijela Slavonije do planina Krndije i Dilja na zapadu. Postoji više teorija o podrijetlu nositelja vučedolske kulture - teorije o nordijskom, istočnoalpskom, autohtonom i stepskom podrijetlu), a dijelom svoje podrijetlo vuče iz naslijeđa stanovništva iz mlađeg kamenog doba. Vučedolci su imali čvrstu rodovsku organizaciju na čelu s rodovskim kneževima koja unutar sebe usko surađuje. Sloj vještih ratnika vjerojatno se razvio od brojnih lovaca jer je divljač imala vrlo važnu ulogu u prehrani. Lov je osiguravao Vučedolcima velike količine mesa koje ih je činilo jačima i otpornijima na bolesti od okolnih plemena što je mogao biti jedan od preduvjeta kasnijem širenju Vučedolaca. Poslije 1800 g. pr. Kr. oni se počinju naglo širiti (vjerojatno i vojnim pohodima) na sve strane ponekad prodirući čak 700 km daleko od svoje prapostojbine. Tu su nađeni ostaci lijepe keramike i to je najstariji nalaz takve vrste u Europi. Nalazimo ih kod vučedolskoga Gradca i Sarvaša. Ljepotom se osobito ističe keramika s inkrustiranom ornamentikom, među kojom pozornost plijeni posuda u obliku ptice, za koju je uvriježen naziv vučedolska golubica. U Vučedolu su otkrivene i bogato opremljene grobne komore , poznate pod nazivom - grob bračnoga para. Njome dominira kultna posuda - terina ukrašena inkrustiranim solarnim i astralnim motivima. Mnogobrojni nalazi idola omogućili su rekonstrukciju odjeće i obuće. Najvažnija gospodarska djelatnost Vučedolaca je bila obrada zemlje i uzgoj goveda. Prodaja goveda mogla je osigurati važan bakar koga na prvotnom njihovom području nije bilo. Obrada bakra imala je pak posebno važnu ulogu i nju je Vučedolci usavršavaju.

[Marco]

Brončano doba

Brončano doba, 2. tisućljeće - 8. st. pr. Krista, je razdoblje tehnološkoga napretka, ubrzanog otkrićem bronce (legura bakra i kositra), prve umjetne kovine. Taj znatno čvršći metal, pogodan za izradbu kvalitetnog oruđa i oružja, bio je poticajem razvoju različitih zanata i življoj trgovini te je sukladno tomu doveo do korjenitih gospodarskih i društvenih promjena. Kod nas brončano doba naročito karakteriziraju kulture: vinkovačka i daljska koja je ujedno i predstavnik kulture polja sa žarama kada dominira ukapanje incineracijom. U tom razmjerno mirnom razdoblju dolazi do formiranja cijeloga niza novih kulturnih skupina. U razdoblju ranoga (2300. - 1600. pr. Kr.) i srednjega (1600. - 1300. pr. Kr.) brončanog doba nađeni su predmeti svakodnevne uporabe vinkovačke kulture koji potječu iz eponimnih Vinkovaca, Starih Mikanovaca, Vučedola, Opatovca te brojnih drugih lokaliteta, zatim tzv. licenska keramika, nazvana po ornamentici utisnutoj usukanom vrpcom (njem. die Litze) na mekane dijelove još nepečenih posuda. Također je nađen nakit ili etežno profilirane žare bjelobrdsko-daljske inkrustirane keramike, kojoj pripada i izuzetna antropomorfna figura-idol iz Dalja. Kod vatinske kulture, odnosno njezine slavonsko-srijemske varijante, nalazimo predmete od njene rane do završne faze razvoja, a brojem i raznovrsnošću osobito se ističe nakit od bronce i zlata iz skupnoga nalaza (ostava) iz Lovasa. Najviše je predmeta nađeno iz kasnoga brončanog doba (1300.- 800. pr. Kr.) obilježenog kulturom polja sa žarama (kultura žarnih polja). Tako je nazvana zbog običaja pokapanja ostataka spaljenih pokojnika u keramičkim posudama - žarama (urnama). Javljaju se i brončani predmeti iz ostava zakopani u nemirnim vremenima ili kao dragocjenost darovana božanstvima. Neke se od njih ističu brojnošću predmeta, poput ostave iz Brodskoga Varoša, kojoj sadržaj upućuje na pripadnost ljevačkoj radionici, a neke pak ljepotom i kvalitetnom izradbom predmeta, kao što je primjerice ostava iz Peklenice, s nekoliko masivnih bogato ukrašenih igala, ili ostava iz Sviloša, s lijepo oblikovanom fibulom tzv. poza menterijskoga stila. U ostavi iz Kloštar Ivanića pronađen je a za sada jedini posve sačuvan par štitnika za noge (knemide), te za naše područje rijedak primjerak ingota tzv. Keftiu tipa, platežnoga sredstva koje se vezuje uz mikenski kulturni krug. Svi ti predmeti, zajedno s onima iz sustavno istraženih nekropola u Virovitici, Sirovoj Kataleni, Zagreb-Vrapču, Velikoj Gorici i drugih lokaliteta, pružaju uvid u različite segmente života tog indoeuropskog naroda nepoznata imena vrsna u brojnim zanatskim, a sudeći prema množini oružja, i u ratničkim vještinama.